“Priznajem da nisam čitala suvremeni književni tekst koji obuhvaća toliki broj različitih žanrovskih, tematskih i drugih narativnih pozicija, uključujući i poziciju samog autora, Veličkovića (i on se, naime, pojavljuje kao lik). Veličkovićeva knjiga je zatrpana referencama – povijesnim, kulturnim, suvremenim – da se čitaocu čini da bi internetsko čitanje, iPad, multimedijalna scenska izvedba bili primjereniji medij od knjige, te da su knjižne korice tek neka vrsta trenutne medijske pogodbe.

Tekst, naime, curi iz korica, sa stranica, s margina, i nezaustavljivo bježi napolje, u drugu vrstu slobode. Veličković je sagradio najneobičniji, ali i modernom vremenu najprimjereniji književni spomenik. Kao književni spomenik tekst ostaje u Gutenbergovoj galaksiji, ali se istodobno upinje da samoga sebe katapultira u Digitalnu galaksiju, kamo, po mome dubokom uvjerenju, i spada. Ako pristanemo na pomodnu novokovanicu – amplified literature – onda se ona, poput bedža, može prikvačiti na Veličkovićevu Vremensku petlju.`

Dubravka Ugrešić

[...]

Istorija je puna visokih čela, čelienih pogleda, čvrstih vilica; zagušena muškarcima širokih ramena, stisnutih pesnica, isturenih grudi; kipti spomenicima junaka na konjima, sa sabljama, u jurišu, pod zastavama. Samo je gluha i slijepa i nijema za njihove smežurane kituljke, za zapišano rublje, za dlakava raščešana dupeta, za stenjavu napuhanih crijeva. Kao da graške znoja izbijaju uvijek pod teretom sudbine a nikad pod pritiskom gasova. Kao da niko u toj slavnoj prošlosti nije imao karijes i šuljeve, žgaravicu i proljeve, kilu i vjetrove. Pa se onda iznenadiš kad iz te prošlosti, kao iz prljavih gaća, pripovjedač izvuče neobrezan detalj i tutne ti ga u znojav dlan. Skupiš usta, naboraš vjeđe, zaškrgućeš vilicama, ali uzmaka nema; jer teren je strm i sipljiv, a čeovjek u nuždi s rukom u zavoju.

Zagledan u mlaz koji se nad provalijom rasipa u zlatnu kišu, Suni pokušava ne misliti o Dalijevom izrazu lica; bude li se cerekao, ili na bilo koji drugi način ovoj slici dodavao ton i komentare, ne bude li, ukratko, držao jezik za zubima, ostaće i bez zuba i bez jezika.