O piscu

Za Ödöna von Horvátha je teško reći čiji je pisac. Rođen je 1901. u Rijeci. Njegov otac je austrougarski diplomata, porijeklom Mađar iz Slavonije, dok majka potiče iz Austrije. Sa obitelji se ubrzo seli u Beograd, a potom u Budimpeštu, te u Minhen gdje se školuje. Veći dio života proveo je u Njemačkoj, a također i piše na njemačkom jeziku. Relativno rano je postigao uspjeh sa svojim dramskim komadima, sve do dolaska nacista na vlast koji zabranjuju izvođenje njegovih drama, a po pokretanju istrage o njemu seli se u Beč. Nakon nacističke okupacije Austrije seli se u Budimpeštu. Od tada stalno mijenja mjesta boravka, od Rijeke, Venecije, Milana, Züricha, Amsterdama, dok se napokon ne nastanjuje u Parizu 1938. godine. Bez obzira na stalne selidbe, još uvijek intenzivno stvara na njemačkom jeziku. Umire rano, u 37. godini, nesretnim slučajem, kada ga je udarila grana drveta otpala od posljedice udara groma. Ödön von Horváth je tog dana krenuo u kino da pogleda prvi animirani film.

Iako je Horváth jedan od najvećih europskih dramskih pisaca, ostao je poprilično u sjeni, upravo zbog svoje neodređene nacionalne pripadnosti. Naposlijetku, kada bi ga slavili po zaslugama, morali bi mu izgraditi i neki spomenik, a bilo bi previše problematično odlučiti u kojoj zemlji.

Komad „Tamo-vamo“ napisao je 1934. godine, a praizvedbu doživio je u Zürichu. Komad govori o čovjeku koji biva zarobljen između granica dviju zemalja, te je inspiriran anegdotama iz Horváthovog života.

„Vi biste hteli, gospodo, da vam pokažem svoju rodnu kuću? Ali moja se majka porodila u bolnici u Fijumi, i ta je bolnica već srušena. Nećete uspeti da stavite ploču na moj dom, jer je i on valjda srušen. Ili biste morali staviti tri-četiri ploče sa mojim imenom: u raznim gradovima i raznim državama, ali ni tu vam ne bih mogao pomoći, jer ne znam koja je bila moja rodna kuća, ne sećam se više gde sam živeo u detinjstvu, jedva znam na kojem sam jeziku govorio. To što pamtim, jesu slike: zaljuljana palma i oleandri negde kraj nekog mora, Dunav koji teče mutnozelen pored livada, jednu brojanicu: enden-dina, ti-raka, tina ...”

(iz priče Apatrid Danila Kiša, inspirisane životom Ödöna von Horvátha)

O redatelju

Marko Manojlović

Rođen 1982. godine u Beogradu, gdje je na Fakultetu dramskih umetnosti diplomirao pozorišnu režiju, u klasi profesora Slavenka Saletovića.

Svoju debitantsku predstavu “Smrt”, po tekstu Woodya Allena, je režirao 2005. godine, na sceni Studio Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Uslijedile su predstave “Klopka” (Narodno pozorište Sombor),“Tri Praseta” (Pozorište Boško Buha), ”Pokondirena Tikva” (Narodno pozorište Kikinda i Beogradsko dramsko pozorište), “Bez maske” (Atelje 212), „U Edenu na istoku” (Belef 2007), „Noć ubica” (Jugoslovensko dramsko pozorište),“Eling” (Beogradsko dramsko pozorište), “Lažljivci“ (Gradsko pozorište u Podgorici),“Lepet mojih plućnih krila“ (NP Sombor), „Nebeski odred“ (JDP), „Sviraj to ponovo Sem“ (BDP), „Prizori egzekucije“ (Narodno pozorište u Beogradu), „Miljakovac, to jest Novi Zeland“ (Malo Pozorište Duško Radović), „Vse zastonj! Vse zastonj!“ (Mestno gledališče ljubljansko), „Dnevna Zapovest“ (BDP), „Krunska 54“ (Predstava u stanu, samostalna produkcija), „Samo neka bude lepo“(JDP), „Mala radnja horora“ (Narodno Pozorište Subotica), „Aj Karmela“( Atelje212 i Gledališče Koper), „ Poštovana deco“( Malo Pozorište Duško Radović), „ Kuća broj 8“ (Predstava u kući, samostalna produkcija), „Ožalošćena porodica“ (Atelje212), „Magareće godine“(Boško Buha), „Neki novi tipi“ (Mestno gledališče ljubljansko) , „Dan Odluke“ (Boško Buha).

Učesnik brojnih festivala u zemlji i inostranstvu, gde su njegove predstave osvajale nagrade.

Koautor scenarija i redatelj serije „Andrija i Anđelka“ i „ Nemoj da zvocaš“.

Koautor scenarija za film „Jebo sad hiljadu dinara“ i dječiji film „ Zlogonje“.

Riječ dramaturga

Teško da je moguće pronaći komad koji bolje ilustruje današnju situaciju u državi ,tačnije neuspješnom i grotesknom eksperimentu države koja se zove Bosna i Hercegovina, od komedije (odnosno Lakrdije u dva čina kako ju je nazvao sam autor) Tamo – vamo, Ödöna von Horvátha, prvog istinskog pisca-apatrida čiji je život sam bio nesretna trka „tamo-vamo“, iz jednog grada u drugi, iz jedne države u drugu... Von Horváth je svoja djela pisao u najužasnijem periodu 20. vijeka, između dva svjetska rata, kada je zlo nacizma, fašizma i staljinizma dostizalo svoj krešendo i vjerovatno nije mogao ni slutiti da će jedan eksperiment od države „oponašati“ njegov komad 82 godine nakon praizvedbe.

Jer, komični pogranični organi, pijani žandari, skurilni predsjednici neimenovanih država i hladnokrvni dileri i šverceri na jednom malom pograničnom mostu, svijetu u koji je ulovljen glavni junak, Ferdinand Havliček, protjeran iz jedne, ali onemogućen da uđe u drugu državu, nisu više ni metafora, već savršena slika i prilika nas danas i ovdje, isto tako ulovljenih u „lakrdiju“ od tri nefunkcionalna predsjednika, dva entiteta, deset kantona, četrnaest vlada, tri policije, sto osamdeset tri ministarstva, osamdeset pet političkih partija, tri obrazovna sistema, tri akademije nauke...I uvijek smo u nekoj blokadi, političkoj, društvenoj, ekonomskoj. Na mostu, u ničoj zemlji, ni tamo, ni 'vamo. Završni pregovori oko ulaska BiH u EU, zbivaju se u kafani, baš kao što predsjednici X i Y sudbonosna pitanja dvaju zemalja dogovaraju na jednom zabačenom mostu, ni tamo, ni 'vamo. Da ne govorimo o svakodnevnoj lakrdiji da se kod nas, danas i ovdje ljudi još uvijek dijele na „one tamo“, i „ove 'vamo“.

Ferdinand Havliček, protjerani vlasnik drogerije simbol je pristojnog, kulturnog i civilizovanog čovjeka čije sa oruđa jalova: racio, argument i dijalog. On ne pripada ni tamo, ni 'vamo, dakle „formalno-pravno“ ne postoji, kao što kaže lik iz komada, pogranični organ Konstantin. Bez dimenzije „formalno-pravnog“ postojanja, Havliček je reduciran na onu čistu ljudsku dimenziju bistvovanja, a na ničijoj zemlji, između svih tih lakrdijaša od predsjednika, policajaca, pograničnih organa i švercera, ona je smiješna, ili kako se to popularno naziva u svijetu pozorišnog marketinga – urnebesno smiješna. Ali, to je smijeh koji nadvladava smrt, ako ništa smrt teatra, umjetnosti koja je nekako najviše ni tamo, ni 'vamo, na mostu, mada formalno – pravno postoji. Još uvijek. Ali čeka. Da pređe. Ili da se vrati...

Segor Hadžagić