Pozorište mladih, pozorište za cijeli život i za sve uzraste, proslavilo je 50 godina postojanja. Centralna proslava održana je 23. novembra 2000. godine u sali Pozorišta mladih, jednog od najspecifičnijih pozorišta u zemlji, koje uz minimum kukanja uspjeva opstati u isto tako specifičnom društvu u atmosferi ekonomske i duhovne suše.

1950. godine u Sarajevu su osnovana dva teatra za djecu: Pionirsko narodno pozorište i Pozorište lutaka. Šezdesetih godina Pionirsko pozorište formira svoj profesionalni ansambl i mijenja naziv u pozorište za mlade te na svoje predstave počinje privlačiti ne samo osnovce već i one starije. 1977. godine ova dva pozorišta se udružuju u Pozorište mladih sa dvije samostalne scene: Lutkarskom i Dramskom. Na obje scene svoje pozorišno umijeće pokazao je niz reditelja, glumaca, likovnih i muzičkih umjetnika iz cijele nekadašnje Jugoslavije.

U svom obraćanju prisutnima na ceremoniji proslave jubileja direktor Pozorišta mladih Nermin Tulić je rekao da živimo u vremenu kada se svaki vid kulture nalazi pred izazovima i nastavio: «Ako ne prepoznajemo medij pozorišta, njegovu nakanu i ljepotu, postajemo bespomoćni, lijeni, glupi i nepošteni. Zato želim da vjerujem da respektabilne godine našeg Pozorišta oživljavaju duh dobrih i kvalitetnih predstava, otvaraju vrata svim onim bučnim i hučnim tokovima, koji evo već pedeset godina kroz nas protječu i koji nas i danas napajaju i čine boljim i sretnijim».

Dodjeljene su nagrade za poseban dobrinos radu Pozorišta i nagrade za doprinos odbrani Pozorišta mladih za vrijeme opsade Sarajeva koje je dodijelio čuveni komandant Dragan Vikić. U holu pozorišta priređena je izložba fotografija vezanih za dosadašnji rad pozorišta i lutaka junaka Lutkarske scene.

Pozorištu mladih poželimo da vječno ostane u duhu imena, da duh djeteta u, sada vec sijedom Seadu Bejtoviću, i dalje živi i ostane vjerni prijatelj djece. Završimo onako kako je završio Nermin: «Ali, ipak najveća hvala momcima koji su odbranili Sarajevo, ruku na srce da nije bilo njih mi danas ne bi sjedili ovdje, a istorija ovog pozorišta bi se zaustavila na broju 42. Hvala.»

(Prisutni su bili na nogama i dugo aplaudirali).